Grgo Šore
Povezani zvučni zapisi(Seget Donji, 15.02.1915. - ?2000.)
građevinski tehničar rodom iz okolice Trogira, dobar je dio života proveo u Travniku (BiH), a tek nakon umirovljenja (1975. g.) vraća se u rodni Seget. Tijekom Drugog svjetskog rata, dvoumio se između vojnih i civilnih dužnosti pa je tako, prema vlastitom iskazu, po nastanku NDH najprije odlučio dobrovoljno pristupiti domobranskoj vojsci u kojoj je služio kao časnik do ljeta 1942. g. Otpušten je (opet) na vlastiti zahtjev – jer je bio osobno nezadovoljan statusom okupirane Dalmacije u kojoj su mu članovi uže obitelji zbog svoje nacionalnosti (… kao Hrvati …) bili progonjeni od strane talijanskih vlasti. Nakon demobilizacije, neko vrijeme radi u svojoj struci građevinskog tehničara na izgradnji nasipa uz rijeku Savu (od ljeta 1942. do ljeta 1944. g.), a potom odlazi u Travnik s namjerom da se opet pridruži domobranima. No, prije nego je nastupio u vojnu službu utvrđeno je da boluje od TBC-a, te je primoran vojnički život zamijeniti liječenjem u travničkoj bolnici, u kojoj ostaje sve do kraja rata. Činjenica da stjecajem navedenih okolnosti nije sudjelovao u vojnim ili političkim aktivnostima NDH nedvojbeno je pomogla G. Šori da u novom političkom kontekstu (DFJ/FNRJ) nastavi raditi posao za koji je bio kvalificiran i da pritom čak napreduje u skladu s postignutim rezultatima. Pritom nije bila manje značajna niti činjenica koju navodi u svojim sjećanjima da mu je brat poginuo kao borac NOViPOJ - što može potrvditi i popis učesnika NOB-e objavljen u zborniku Instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije Trogirski kraj u NOB-i 1941-1945. (Split, 1984., str. 1076). Tu se, naime, uz još trojicu partizana iz Sigeta Donjeg istoga prezimena spominje Frane Šore ( rođen 1917.), sin Markov, s nadimkom Čelik – ribar, prijeratni komunista i organizator ustanka u Segetu Donjem, koji se pridružio NOV-i u Bosni 10.03.1942. gdje je iste godine poginuo u blizini Livna kao komandant Cincarskog partizanskog odreda.
No, njegov 2 godine stariji brat Grgo preživio je Drugi svjetski rat i po njegovu se završetku najprije zapošljava u Građevinskom odjelu Okružnog NOO-a u Travniku na obnovi ratom razorenih kuća, a kada je zbog reforme državne uprave ovaj Okružni NOO ukinut, postavljen je za direktora Zemaljskog građevinskog poduzeća „Vlašić“ (1947). Ali zajedno s rukovodećom funkcijom primio je i poziv na članstvo u KP koji doživljava kao obavezu, bez mogućnosti izbora - ( … Moja lična uvjerenja su bila socijalistička ali ne i komunistička. Ali kako u to vrijeme to objasniti onima koji bez skrupula upravljaju…). Zato pristaje postati partijskim kandidatom. Međutim, još prije nego je službeno primjeljen za punopravog člana, Informbiro donosi rezoluciju O stanju KP Jugoslavije (28.06.1948.) koja je uzrokovala novu političku krizu u zemlji. Ona se na međunarodnom planu manifestirala otvorenim sukobom a potom i potpunim prekidom političkih veza između Tita i Staljina, dok je na planu unutarnje politike najprije podijelila komuniste a potom potaknula partijsko rukovodstvo na bespoštedan obračun sa svima koji su izgubili njihovo povjerenje. U kategoriji „neprijatelja domovine i naroda“ odjednom se našao i G. Šore, te je 21. lipnja 1949. uhapšen i slijedeća 3 mjeseca interniran u sarajevskom zatvoru, da bi u rujnu iste godine bio (među prvima) otpremljen u tek otvorenu kaznionicu na Golom otoku. Tamo je proveo pune 3 godine proživljavajući najsurovije metode političkog preodgoja: iscrpljujući fizički rad uz uskraćivanje osnovnih životnih potreba, te različite oblike psihičkog pritiska. Zbog teških uvjeta života u kaznionici ponovno je obolio od stare bolesti na plućima, pa je nakon neuspjelog liječenja u improviziranoj bolnici na Golom otoku, na kratko prebačen u sarajevski zatvor te, konačno, oslobođen čak i nešto prije isteka predviđene kazne (koja je tijekom vremena narasla od 2 na 4 godine). Ali, i tako skraćeno zatočeništvo (u trajanju od 3 godine, 3 mjeseca i 3 dana) ostavilo je na njemu neizbrisive tragove. Prije svega, doživio ga je kao nepravdu uzrokovanu kombinacijom ljudskog jala i zloporabe položaja (… Ja radim pošteno i postižem dobre rezultate. Zapeo sam Srbokomunistima za oko, i oni me potpuno nevina šalju na Goli otok…). Nadalje, u logoru je dugotrajno izgubio zdravlje, a privremeno i posao tako da je njegova obitelj neko vrijeme ostala bez ikakovih sredstava za život. Na posljetku, čak i nakon što se vratio normalnom životu na slobodi, ne napušta ga uvjerenje da je zauvijek ostao obilježen svojom kažnjeničkom prošlošću (… Ipak su mi jednog dana dali posao i počeo sam raditi kao građanin drugog reda pod paskom…). Niti činjenica da je od izlaska iz logora do umirovljenja (1952.-1975.) imao solidan posao u Travniku - a jedno vrijeme čak i funkciju direktora ondašnjeg Stolarskog poduzeća – nije mogla izbrisati teška sjećanja na proživljenu torturu i poniženja. Ona su, ipak, slijedećih 30-ak godina ostala duboko potisnuta prije nego ih je Grgo Šore zapisao u nekoliko varijanti svojih uspomena koje - na kraju i unatoč svemu - zaključuje riječima:… Neka ne dođe do osvete po ovim zbivanjima. Ja opraštam, ali ne mogu zaboraviti sa željom da se više nikada ni u kom vidu ne ponovi.
Radnu knjižicu iz kaznionice na Golom otoku, sjećanja na godine internacije, jednu fotografiju (vjerojatno svojih rođaka) iz Drugog svjetskog rata, te dio službene korespondencije Grge Šore s institucijama Republike Hrvatske - u opsegu od ukupno 16 predmeta nastalih od 1945.-1998. g.- otkupio je HPM od njegova sina Stjepana u veljači 2000., kao autentično i jedinstveno svjedočanstvo o mračnoj strani poslijeratne jugioslavenske povijesti.
